Pisanje.
Način izražavanja i suočavanja s vlastitim osjećajima i iskustvima.
Dijeljenje svoje priče koje pojedincima može pomoći da utišaju vanjsku buku i čuju vlastiti glas kako bi osnažili i pronašli smisao u vlastitom iskustvu. Pisanje o vlastitim iskustvima može biti terapeutsko i korisno kako za one koji pišu, tako i za one koji čitaju.
Da si me prije dva mjeseca upitala bi li se ikada usudila pisati blog o vlastitom iskustvu sa svojim životnim “boljkama” rekla bih ti - nema šanse. To je nešto osobno, osjetljivo i samo moje. O takvim temama je riskantno pisati jer ne znaš kakva će biti reakcija “javnosti”. Netko će te podržavati, a netko će misliti da o takvim stvarima treba šutjeti. Šutnja. To je bio glavni okidač koji je preokrenuo tijek mojih misli i probudio inat. Zašto bih šutjela? Zato što je sramota pričati o reproduktivnom zdravlju? Ili bih možda trebala šutjeti o negativnom iskustvu sa zdravstvenim osobljem i zadržavati u sebi gomilu negativnih emocija i trpjeti nepravdu u tišini? E vidiš, tu sam također rekla - nema šanse. Pisat ću i govorit ću u svoje ime i u ime onih djevojaka i žena koje se boje ili srame pričati o ovoj “tihoj” bolesti - pa kome smeta nek odšeta.
“Tiha bolest“
Zašto tiha?
Tiha jer žene dovoljno glasno ne govore o svojem reproduktivnom zdravlju. Zašto ne govore? Tiha jer nitko ne sluša, ne čuje ili ne želi čuti. Zašto ne želi čuti? Zato što je neizdržljiva bol normalna, osoba ima nizak prag tolerancije na bol ili je možda riječ o pretjerivanju, preuveličavanju i dramatiziranju? - Jer smo mi žene sklone tome, zar ne?
“Nevidljiva bolest“
Zašto nevidljiva?
Zato što “ne postoje“ vanjske indikacije koje pokazuju da žena pati od ove bolesti. Zašto nevidljiva ako ova kronična upalna bolest zahvaća više od 176 milijuna žena diljem svijeta?
U mojem slučaju endometrioza nije bila nevidljiva, a još manje tiha. Možda se na osnovu same anamneze nije moglo zaključiti o čemu se točno radi, ali sigurna sam da bi se sve puno ranije otkrilo da sam bila saslušana. Za nekoga je uvijek lakše reći “sve je u redu” i predložiti odlazak na druge bolničke odjele. Na kraju ispadne da nekoliko puta prođeš šest odjela i potratiš godine na obavljanje pustih pretraga, bez konkretnih rezultata. Svaki put ista priča i isto razočaranje koje ti nanovo nanosi psihičku i emocionalnu bol, kao da već ona fizička nije bila dovoljna. Kod mene je bilo situacija u kojima sam prilikom posjeta specijalistima zadobila njihovu pažnju tek nakon što sam pred njihovim očima naprosto pukla, što bi uvijek dovelo do emocionalnog ispada. I nije me sram priznati to. Sram bi trebalo biti onu osobu koja svojim postupcima i ravnodušnosti izazove tu reakciju - i nakon toga ti kaže da si histerična i bezobrazna. Bilo je tu stvarno svega i definitivno se smatram dovoljno kompetentnom da kažem kako se endometrioza ne otkriva teško zbog toga što ju je teško prepoznati, kako svugdje piše. Endometrioza i ostale ženske bolesti su “tihe” i “teško” ih je otkriti iz potpuno drugih razloga.
Mogu reći da se ova sedmogodišnja borba s vjetrenjačama puno puta doista činila uzaludnom što me dovodilo u situacije u kojima sam željela odustati. Iako se još uvijek dešava da tu i tamo odlutam na mračna mjesta vlastitog uma, nakon što se dobro isplačem i ispušem shvatim da to jednostavno nije opcija. Donedavno je “mračnih” trenutaka bilo mnogo više i pogodi što mi je pored svih isprobanih metoda poput meditacije i psihoterapije najviše godilo. Pisanje ☺️. U takvim trenucima je bitno pronaći i onaj najmanji izvor svjetlosti iz kojeg ćeš moći crpiti snagu. Znam, uz bol, anksioznost, napadaje panike, depresiju, emocionalnu nestabilnost je to jako teško, ali nije nemoguće. Što god bilo tvoj izvor svjetlosti - obitelj, prijatelji, glazba, ljubimci, najvažniji je onaj koji kriješ u samoj sebi. Naravno, nije ga dovoljno samo pronaći, već ga je potrebno njegovati kroz različite aktivnosti. To može biti boravak u prirodi, meditacija, yoga i slične vježbe, slušanje glazbe, izražavanje kroz bilo koji oblik umjetnosti, psihoterapija, razgovor s prijateljicom ili, najvažnije, razgovor sa sobom. Evo, ja upravo sada u isto vrijeme obavljam dvije korisne aktivnosti - pišem i slušam glavnu temu “Now We Are Free” iz filma “Gladijator”. Kada smo već kod filmova, jako volim pogledati meni neke od najdražih, a to su “Mamma Mia” i “The Greatest Showman”. Ako još nisi, toplo ti preporučujem da ih pogledaš jer uvijek bude nadu i djeluju motivirajuće.
Ovo je, za sada, zadnji blog.
U prošloj objavi sam ti spomenula da ću reći nešto više o promjenama koje nastojim kontinuirano unositi u svoj život, ali onda ne bih imala o čemu pisati idući put. Želim ti zahvaliti što si ovdje, čitaš, pratiš i podržavaš moju odluku da na ovaj način podijelim svoje iskustvo i djelić sebe.
Mi se ponovo čitamo nakon što prođe ljetni semestar na faksu - a možda i prije, tko zna 😉
Comments