Sjećaš se kako sam se za vrijeme pisanja prošlog bloga žalila na ružno vrijeme i kišu? Sunce, 20 stupnjeva, cvrkut ptica na svakom ćošku i proljeće u najavi. Takvo je vrijeme sada - stvoreno za boravak u šumi, parku, planini ili bilo gdje, samo ne u sobi za ovim bolesnjikavo bijelim ekranom.
Za danas sam si dala zadatak napisati ovo poglavlje. Peto. Iskreno da ti kažem, strah me krenuti jer se toliko uzrujam kada nekome govorim o tome i imam osjećaj da se, jednom kada krenem pisati, neću moći zaustaviti. Ovo je poglavlje u kojem pišem o “kapi koja je prelila čašu” i dodatno poljuljala moje zdravlje - fizičko, mentalno, duševno, emocionalno, ma sve.
A zašto je prelila čašu? Saznat ćeš uskoro.
P.S. Ovoga puta je u pozadini Ed Sheeran, a sada idem napraviti pauzu jer me opasno boli stražnjica od sjedenja pa možemo krenuti!
Zamisli sljedeću situaciju. Ljeto je 2021. Kolovoz. Nalaziš se na plaži i bezbrižno ležiš na ručniku dok sunce piči na +30 stupnjeva. U jednom trenutku osjetiš iznenadan pritisak u donjem dijelu trbuha - točnije u donjem desnom kvadrantu. U isto vrijeme, na tom istom mjestu, kreće senzacija koju bih ja opisala kao mrdanje, igranje živca, pa čak i “gliste” koja migolji, pleše ili što već radi unutra. “Vjerojatno nije ništa ozbiljno” je ono što sam ja pomislila u tom trenutku. Na moru sam, u mokrom kupaćem, i moguće da je riječ o nekoj bezazlenoj upalici mokraćnih kanala ili mjehura. Nakon povratka kući posjetiš ginekologa koji te šalje na par pretragica. Hvala Bogu, dočekaš uredne nalaze - ali što onda nije u redu? Nema veze. Možda prođe kroz tjedan, dva, tri. Nije. Prolazili su dani i mjeseci, a simptomi su se brzo pogoršavali. Sada je pritisak toliko jak da ne možeš ležati na leđima i trbuhu. Jedini način na koji uspijevaš zaspati je na desnom boku, obavezno s rukom preko trbuha. Uz sve to, kreće zabrinjavajuće napuhavanje cijelog abdomena. Kada izlaziš iz kuće, oblačiš tajice, trenirke i široke majice jer je sve ostalo neudobno i bolno, a trbuh ti izgleda kao kod žene u 4. mjesecu trudnoće - trbuh koji je inače ravan kao daska. Pritisak i bolovi postaju jedva podnošljivi i sljedeće što radiš je hitan odlazak ginekologu. U naredna dva mjeseca ih posjetiš još troje nadajući se da će te makar jedan poslušati i reagirati na kilometarski popis simptoma koji su se gomilali unazad 7 godina - koji mi je, BTW, još uvijek u bilješkama na mobitelu.
Jedina stvar za koju su bili obvezni mariti je zdravlje njihove pacijentice koju su, umjesto razumijevanja, častili komentarima poput:
“Nije ti ništa, zdrava si”
“Kreni trenirati i piti brufen nekoliko dana prije menstruacije” - čak i kad kasni 10 dana?
“Do idućeg puta nađi dečka i sve će biti lakše.”
“Da nemaš možda curu?” - s podsmijehom
“Nemam te na osnovu čega slati na MR (magnetsku rezonancu)” - nakon što ih moliš i preklinješ da u samo par klikova pošalju jednu pišljivu uputnicu koja bi mogla označiti početak kraja tvoje agonije
Najgore od svega je to uzastopno ponavljanje istih scenarija. Dođeš kod doktora, nastojiš mu u detalje objasniti što se događa, a zauzvrat dobiješ jedno veliko ništa, nakon čega se vraćaš svojoj svakodnevici u kojoj je sve teže funkcionirati. Pozdrave te sa smiješkom na licu, a ti kod kuće nastaviš proživljavati bolove i niz "živčanih slomova". Hmm, a koja je uopće, zakonom uređena, definicija liječnika?
“Liječnik je zdravstveni radnik sa završenim medicinskim fakultetom i stečenim nazivom doktor medicine. Liječnik je temeljni i mjerodavni nositelj zdravstvene djelatnosti koju obavlja poštujući osobito sljedeća načela:
1. stalno održavanje i podizanje kvalitete liječničkih usluga u interesu zdravlja i društvenog blagostanja pučanstva,
2. održavanje i promicanje povjerenja između liječnika i pacijenata te članova njihovih obitelji,
3. poštivanje prava pacijenata,
4. neovisno i profesionalno djelovanje te očuvanje i promicanje slobode i ugleda liječničkog zvanja,
5. promicanje dostojanstvenog i odgovornog profesionalnog ponašanja poštivanjem u radu propisa, pravila struke te kodeksa medicinske etike i deontologije.”
Izvor: Članak 2. Zakona o liječništvu (“Narodne novine” br. 121/03, 117/08)
Nakon toga su se zaredali pregledi kod fizijatra i gastroenterologa i pogodi što! Svi nalazi su bili uredni - cakum pakum.
Dobra stvar je što sam, unatoč svemu, bila uporna u dugogodišnjoj potrazi za problemom, njegovim uzročnikom i rješenjem jer sam znala da moja bol nije izmišljena. Loša stvar je što me istovremeno “žongliranje” sa studentskim obavezama, poslovima, zdravstvenim tegobama i odlascima u bolnice na mali milijun pretraga koštalo živaca i emocionalne stabilnosti, na što je najviše utjecala nesavjesnost i nemar zdravstvenog osoblja.
No dobro, o utisku na psihičko zdravlje i emocije ću ti pričati u jednom od nadolazećih poglavlja, a u idućem blogu saznaj kako me djevojka imena Kika spasila i usmjerila na put na kojem sam pronašla odgovore.
Do tada ti šaljem jedan topli virtualni zagrljaj <3
Comments