Draga čitateljice, dobro došla na moj prvi blog!
Sama činjenica da si u ovom trenutku upravo ovdje za svojim laptopom ili mobitelom i čitaš tijek mojih misli koje su zapisane crnim slovima na bijeloj podlozi mi znači puno više nego što možeš zamisliti. Činjenica da si odlučila izdvojiti svoje vrijeme i upoznati se s jednim velikim poglavljem u mojoj životnoj priči, koje je započelo prije 7 godina, grije mi srce i potiče da na ovaj, kreativan, način nastavim dijeliti svoja iskustva. Uzmemo li u obzir da sam jako brbljava i volim pričati, ili u ovom slučaju pisati, bit će najbolje da krenem s upoznavanjem tebe i sebe kako se ovaj uvod ne bi pretvorio u štivo bez kraja.
Pa krenimo…
Moje ime je Ana.
Imam 24 godine i studentica sam digitalnog marketinga. Kroz te 24 godine koje su projurile brzinom svjetlosti sam se bavila svime i svačime. To bi se ,ukratko, odnosilo na glazbu, pjevanje, sviranje klavira, ples, glumu, studiranje i razne studentske poslove. Ako te zanima čime ću se od navedenoga baviti, ne znam. Uvijek volim vjerovati i reći kako sam zahvalna na svim dosadašnjim iskustvima. Nekima u profesionalnim, a nekima u neprofesionalnim okvirima. Stoga smatram kako je moja životna svrha raditi po malo od svega do sada naučenog i usvojenog. Osim toga sam i unuka, kćer, prijateljica i "majka", kako ih ja volim zvati, dvoje četveronožne dlakave djece. Ne brini, naravno da se radi o psima. Za sebe bih rekla da sam vrckasta, vesela, pričljiva, znatiželjna, emotivna i empatična. Kako bih uspostavila savršen balans, reći ću i da sam temperamentna, nestrpljiva, stresiram se - u većini slučajeva bez potrebe, u nekim situacijama imam kratak fitilj, a ponekad mi je jezik brži od pameti. Na sve to ću dodati jednu staru narodnu koja glasi "Tko prizna pola mu se prašta". Što će biti s drugom polovicom? - To se još uvijek ne zna.
Glavni motiv kreiranja ovog bloga proizašao je iz želje da počnem pisati o vlastitom iskustvu s kroničnom upalnom bolesti koja se zove endometrioza. Ta želja se rodila iz potrebe za razbistravanjem vlastitih misli koje mi se, kroz dugogodišnju borbu s fizičkom, psihičkom i duševnom boli, gomilaju u glavi. Svjesna činjenice da čine više štete nego koristi, odlučila sam ih "prosuti" na papir i uvrstiti u smislenu priču. Osim što će ta priča pomoći meni, želim da motivira i inspirira mnoge djevojke i žene na borbu s ovom bolesti koja je, još uvijek, tabu tema. Želim da ih moje iskustvo potakne da budu uporne i zauzmu se za svoje reproduktivno zdravlje.
Jer ako nećemo mi same, tko će?
Комментарии